Ja ne znam jel u mom životu prošao i jedan dan da se kod nas za ručkom nije spomenula guzica ili govno
Sumnjam... Ako me pitate zašto? Ne znam. Valjda su to moji roditelji ponili sa sobom iz Bosne. Dobro, guzicu su defintivno ponili, al' govna baš i ne, doduše, možda zericu u crijevima božemi 'prosti.
Nije to nešto što se napravi namjerno za ručkom, al jednostavno se spomene neka riječ i govna vrlo brzo isplivaju na površinu. Surov je taj naš kraj. Još kao mali sam bio bombardiran sa mudrim izrekama pobožnog i kulturnog duvanjskog kraja. Mudrostima u kojima ne d'o ti bog da u njima nema neke grube ili proste riči. Sićam se šta mi je mater prvo rekla kad sam upiso fakultet: "Uči moj sinko, znaš kako se kaže, govno na govno, para na paru!" Hm... I jesam, učio sam, al me brzo popušćalo. Nekad sam znao čisto prelistati knjige jer mi je toliko puta ispričala priču o Imoćaninu koji je sinu govorio da uči jer su mu u knjigama pare, da sam ponekad pomislio, odnio me đava ako ona meni nije stavila. Nis' ti mislim si ja u sebi daleko od tog imoćanina. Al' ništa. Ipak je bilo samo figurativno.
Jedina petica koju sam ikada dobio na fakultetu je bila iz latinskog. Proučavajući dikte iliti mudre izreke, nisam se mogao načuditi kako se stari Latini nisu sitili ni govneta ni guzice. Ili mi Hrvati nismo prevodili te i takve dikte jer smo i sami valjda bili siti svojih govana, pa nam nisu još tribala i Latinska, il' smo tek prekulturni.
Sićam se ko kroz maglu, stojimo na dvorištu, moja mater i ja, i gledamo kako ćaća provodi urlaub odijevajući naš dimnjak u novo ruho. Zvizdan upržio, stara povuče jedan dim i mudro prozbori:
"Evo gledaj, taj dimnjak, svaki ti đava čoviku triba. A sve zašto? Da mu bude toplije guzici. Da ima nešto u njoj. Da se u nešto obuče. Cili ti se čovikov život vrti oko guzice.
Hm...I je, zamislio sam se ja tada na njezinu ruralnu mudrost, al' duše mi tako je. Stvarno nam triba svaki đava. Nego na pamet mi pade nešto. Onaj čovik što je smislija jednu od najpoznatijih kojom se dičimo svi mi Dinarski 'Rvati; "Use, nase i poda se!"Pun sebe je bio taj naš predak i zasigurno je umro od zapetljaja crijeva. Jer bogami iako je ta njegova mudrost prosta i priprosta, nigdje ja tu ne viđe ni guzice, ni govneta. Nije da sam se uželio, al' valjda nešto triba i iza se ili iz sebe majku mu!?! Brzo bi taj puka k'o onaj iz priče od mog dida o nekom čoviku odozdo koji je pojio cili pršut i popio litru vina i puka. Jest da nije svaka lipa ko od Jeniffer Lopez, al ne triba banalizirat i minorizirat ulogu guzice i važnost iste za ljudski opstanak.
Nego, nisam se ja sitio teme za ovu priču ko gladan srat, ponuko me jedan moj poznanik sa još jednom arhaičnom:
"Boj se ovna, boj se govna... a kad ćeš onda živjeti?" Veli da je to napisao Meša Selimović. E moj pajdo, to ti je narodna mudrost a ne Mešina. Lako je bilo Meši s tuđim kur*em gloginje mlatit. Nije on to smislio, već su se guzice i govna u našem izričaju prenosila s jezika na jezik, sve dok nismo postali "kulturniji".Je, istina je. Moja mater je na primjer prava riznica takvih izričaja.
Kod nje ti ne iđe:
Tko se mača laća od mača i umire.
Njena ti iđe: U vola bodača uvik rasparana guzica.
Kod nje ti ne iđe: Ne laje pas zbog kuće, nego zbog sebe.
Već: Ne laje čuko zbog kuće, već zbog svoje guzice.
Ako me vidi da dobro jedem, neće reći dobar tek nego:
Vid' guzice!
Za ženu nižeg rasta reći će:
Ma mala bolan, mogu joj kokoši iz guzice ćopat.
Kad sam joj reko da bi volio da mi nešto kupi, sljedilo je:
Uniće ti u guzicu.
I eto, pretpostavljam da ako živiš uz nekoga ko stalno spominje narodne mudrosti na ovakav način, vjerojatno imaš tri opcije:
1. Da ih zamrziš
2. Da ih se ponekad sitiš i to je sve
3. Da postanu neizostavni dio tvog izričaja
Surov je kako rekoh taj naš kraj do boga. Dok pišem ove retke, sitio sam se jedne strikine priče o čovjeku iz našeg kraja koji se volio šaliti i nadivati svima nadimke, prema njihovim nedostacima, kompleksima ili neugodnim događajima koji su im se, ma možda samo i jednoč dogodili, ali svi su u tom selu držali do njegovih šala, i nadimaka. Pa ako mu se zamiriš ili te uvati na zub, teško tebi. Jednom je dvojici dečkića još dok su bili dica, nadio imena Litonjica i Seronjica. Prošle su godine, dica izrasla u momke, al nadimak ih je i dalje pratio ko sjena. Jednog dana ode njihova mater do tog čovika pa mu reče:
- Znaš šta, nije u redu da ih se više tako zove, momci su to. Odrasli su bolan.
- Je, imaš pravo odrasli su i stvarno nije u redu da ih se više zove Litonjica i Seronjica, od sad ih triba zvati
Litonja i Seronja.
Eto, još gore ispade. A sitio sam se još jedne priče, o curi koju je privarilo pod misom pa se ulitala.
Sutra su joj momci pod kućom zagangali:
Oj Kolakušo, evo tvoja dika,
sasra ti se cura kod zvonika.
Navodno je divojka morala odseliti poslije toga.
Eto, ja sam upao u treću opciju pa sam i sam riznica g.....hm mudrih izreka. I opet što bi rekla moja mater: "Svaka mi nosi šaku u glavu." Rugam se brate mili svemu i svačemu i čim na oči, odma za oči. Ruganje reći ćete nije lipo, rugala se sova sjenici da ima veliku glavu, ali svaki humor zapravo i je nekakvo ruganje, i da ga nema, ne bi bilo ni smišnog. Al' bitno je da se čovik zna i sebi narugat'.
Govno mu ko laže!
Božica!
Osim židova, pajkana, Boljkovca, plavuše, crvenokose, poznanice iz 8a, petog ortaka, Luke Bebića, Al Žabonea, Svjedoka (Jehovu još, tako mi mog prijatelja Bude, nisam vidio), klinje na biciklu, Jerrya, moga rahhmetli dida, moje rahatlokum bake i moje malenkosti, svi likovi ove priče su plodovi mora a sama priča je fruit of the loom.
Mrak polako pada... zapravo sumrak je. Znate li kad je točno sumrak? Davno sam čuo kako je po židovskoj teoriji, sumrak točno onaj trenutak kad više ne možeš razspoznati crni od crvenog konca. Od tad uvijek u džepu nosim komadić crvenog i crnog konca kod sebe. I to stavim ga negdje na sebe. Onak', prebacim ga preko jakne, majice tako da kod promatrača izazovem dojam da trenutno na mene misli jedna plavuša i jedna crvenokosa. Dosta filozofije, vratimo se u sirovu ili surovu stvarnost. Vozim se tako dlake biciklom s nogometa. Vozim bez ruku, jednim okom promatrajući cestu, a drugim mobitel dok tipkam po fejsbuku kako priliči čovjeku od 37g. Sad mi odma na pamet pade ganga iz Tomićeve zadnje knjige:
U male mi oči napopriko,
Jednim gleda, drugim vari mliko.
E tako i ja sad... Taman kad sam vidio zahtjev za prijateljstvo od jedne poznanice koja je išla u 8a i koja me nekidan jedva pozdravila kad je prošla,( ili je to zato što je bila s mužem), drugo oko vidje policijska kola. Sve se to događa na tankoj crvenoj liniji koja dijeli Čikagu i vas normalni svijet. Skužili su me! Onako, s nabijenom kapom preko očiju, kapom koju mi je pokojna baka naštrikala, ma nije mi ona naštrikala iz New Yorkera je, al' sad mi to tako dobro zvučalo za navesti... bez svijetla na biciklu, bez ruku, ne doslovno ali barem bez njih na onom mjestu gdje bi trebale biti, ali definitivno onlajn dakle virtualno živ. Jer pajdo ako nisi onlajn, bolje da te nije. U blog te mazo! Spremih mobitel u džep, jebeš i zahtjeve i prohtjeve, cijeli 8a, osnovnu, srednju i vasceli fejsbuk, google + i tweeter. Ma jebeš sve! Spašavaj kožu! Okrenem se još jednom na brzinu i vidim da su stali, i čak krenuli u rikverc što bi sere klo po naški. Gas do daske, Brzina, Brzi i žestoki, Stari momci dobro praše, sve moguće asocijacije su mi pale na pamet kako bih prohujao s vihorom, uhvatio petama vjetra, zgiljio, uvatio maglu... Kidam na ljevo tako mi mojih osteoropoznih kostiju i mlijeka u prahu s dodatkom kalcija i omega 3 i 6 masnih kiselina! Moj Genijalni um smišlja fantastičnu ideju koja bi možda i upalila prije dvaest godina! Ući ću kroz prvu otvorenu kapiju, dvorište, jer su na ravnom u prednosti. Zamišljam se kao Jerrya za kojim ide lavina u obliku ogromne snježne grude a on ide ravno, umjesto da se samo skloni lijevo il' desno neznajući da gruda ne posjeduje veštačku inteligenciju. E tako ću ja sad. Sklonit ću se negdje lijevo il' desno. Ući ću u neku kuću i odglumit ću jehovinog svjedoka, prodavat ću katolički kalendar, skupljat staro željezo ma bilo šta samo da prođe deset minuta. Možda ovo za Jehovinog svjedoka ipak nije dobra ideja u Čikagi. Gledam okolo sa svojim očima koje odjednom postaju poput fisheye objektiva. Poput kameleonovog oka. Vidim 360 stupnjeva oko svoje glavurde a nisam Glaurdić. Ali vraga! Sve kapije su zatvorene! Svak' živ se zaključ'o. Niko nikom više ne vjeruje. Pa kakva su to vremena došla? Čovjek je čovjeku vuk. Nekada su sva vrata u Čikagi bila otvorena, al' razvidno je da su prošli dani otvorenih vrata. Okrenem se iza sebe, već sam prilično daleko, a oni se još moraju okrenuti pa neće me valjda vijati u rikverc? Skužim, odustali su! Uf! Da su samo znali koga su ispustili. Al Žabone, peti ortak, glavni ulagač u crni fond ADEZE-a i Boljkovac koji je pobjegao iz pržuna i prikrio se u Čikagi, sve u jednoj osobi. Najveći zločinac odavde do Gornje Motičine. Vozio bez svijetala. Pa ne bi me spasio ni Sudeckov sindrom, ni sve Bebićeve nekretnine. Uf fala kuli stražara! Ovo je bilo za pizzinu dlaku! Fiju, briju! I win! You loose! Sjetim se kraja mnogih igara s kojima sam protraćio* svoju mladost. *Protraćiti mladost je vrlo relativan pojam. Ko ga šiša! Bitno da su pajkani odustali. Btw, znate li šta znači pajkan na turski? Zlostavljač! E mene tako mi Alaha danas nećete zlostavljat. Kikija ne! No, no! Ne to dirat! To kakano! Fuj! Pec, pec!
Nekoliko dana docnije...
Idem u Kaufland kupiti pivo, jer u tijeku je akcija Stephens weizena a najavio mi se frend iz Zagreba pa reko da ga malo iznenadim. Nikad ne propustim obići te police sa kojekakvim bedastoćama... Gle! Svijetlo za bicikl... Koliko dođe? Prednje 50, zadnje 40kn. Moš si mislit! Da si ruku odsječem? Možda da ga poklanjate gratis uz karton Stephansa? Pa i mi biciklisti volimo popit!?! Šta je tu čedno, tj čudno? Ne morate sad bacat kamenje. Ma neću sad kupit' svijetlo. Jer ako kupim svijetlo, neće mi ostat' za kikiriki i čips a šta će nam pivo bez noktarica? Šta se čudite? Ako neki mogu noktaricu zvat grickalica, mogu i ja grickalice zvat noktarice. Odlazim kući i sjetim se da sam zaboravio kupit' koji prazni dvd da frendu spržim neku mjuzu. Ajd, odletit' ću sad na brzinu s motorom jer nemam više vremena za gubljenje. Frend samo što nije došao. Gas do daske II i piči. Taman se pali zeleno! Super, ne moram usporavati već opet dajem gas, al'šta? Klinjo s biciklom vozi bez ruku i ide sa staze ravno na pješački ispred mene i NE STAJE!!! Stišćem kočnice do balčaka i jedva uspijevam stat'. Klinjo nabio kapuljaču čačka po ajfonu, žice od jebenog empetrija vire ispod kapuljače. Široke skejterske, reperske ili kakve već hlače mu vise do pola guzice, a vidi mu se pola gaća. Il su to one što imaju ko đoja ušiven gornji dio gaća, ma briga me! Srce mi kuca ko ludo, hoće da iskoči što bi rekla braća! Mamicu ti jebem stivđobovsku! Pa jes' ti normalan? On me gleda sa ogromnim štampanim slovima WTF iznad svoje glave? Obrijani manijak sa naušnicama od sto kila vegetarijanskog mesa žive vage bez kostiju galami na njega. Jebo te onaj ko ti dade bicikl, da bi te jebo! Kako možeš vozit bez svijetla i to da barem gledaš, već još tipkaš po tom Galaxiju jebala te xperija?! Skinem mu kapuljaču da ga bolje zapamtim, kad ono mali Domagoj, sin od te frendice iz 8a što je tražila fejsbuk prijateljstvo. Mrš da te ne vidim!
Uf! Skoro sam ga zgazio. Što je najgore, odgovarao bi k'o za normalnog čovjeka. Di ide ovaj svijet? Mali ima ajfon al' nema svijetla na biciklu i još vozi bez ruku na crveno preko pješačkog s empetriem u ušima!?!
Ja bi te što se voze bez svijetala, momentalno u zatvor ili prdekanu što je moj pokojni did znao reć'. Pa bi bilo 'oćeš s vazeljin il' bez vazeljin?
Božica!
Idjem u grad na pivo. Koračam ulicama svog svojedobno ozloglašenog dijela grada, u đakovačkom puku poznatog kao Čikaga. Naziv datira nekih četrdesetak godina unazad, po uzoru na Chicago, iliti grad zločina. U Čikagi se navodno nekad čakijalo jer ti je neko opsovao kupus kalju. Valjda po uzoru na film Krste Papića: "Kad te moja čakija ubode". Nekada sam bio ponosan na te urbane legende, pa sam i sam sebe nazivao Čikagosom. Danas? Danas nemam takvih problema. The world is changing što bi rekla Galadriel u "Ringe, ringe raja".
Nastavljam dalje preko pruge iliti linije razgraničenja između Čikage i ostalog dijela svijeta. Prolazim pored parka u kojem su posađena 88 stabala za druga Tita. Wow! 88 Titovih ljeta gospodnjih više manje. Više manje, nego više, al eto ljeta. Nikada neću zaboraviti dan kada je neko prije 25 godina jedva vidljivom bijelom kredom nacrtao svastiku na sjajnu mramornu Titovu spomen ploču u tom famoznom parku pobjede. Prolazio sam pored parka išavši u školu i bilo me je strah pogledati prema brkatim milicajcima koji su došli napraviti uviđaj. Imao sam osjećaj da bi sam prolazak pored parka mogao za milicajce biti smatran povratkom na mjesto zločina. Takva frka se digla jer je neko dijete koje nema pojma šta taj kukasti križ uopće znači, naškrabalo nešto na zamisli, spomen ploču tadašnjeg oca naše otadžbine ... Mislim da nema više spomen ploče. Srećom, stabla nisu porezali. Možda su ipak shvatili da nam ona daju kisik i da su da ih jebeš nevina. Čekaj, kako će biti nevina kad ih jebeš?!? Ma dobro, shvatili ste šta hoću reći. Nema više staroga imama, nema spomen ploče, nema više tog blijedog, kredom povučenog znaka na mramornoj ploči koji bi otišao s prvom rosom. Strašno je to bilo bitno tada. Strašno bitno, znakovito, simbolično i tragikomično kao i jučerašnje proglašenje Mladena Bajića osobom godine od strane Večernjeg lista. Marioneta godine? Nekako mi više paše.
Da... To je prije tridesetak godina bilo strašno bitno da spomenici naše narodnooslobodilačke borbe ostanu neukaljani. To, što su se već i tada odvozili kamioni pšenice iz Đakovačkog silosa, nikome nije bilo bitno. Danas? Pa čak ni danas više nije bitno.Prekasno je da bi nam danas to bilo bitno. Prošo voz!
Park pobjede! Nekad je to zvučalo tako gordo.Da kažem još jednom wow? Evo, velikim slovima WOW! Čovječe, partizani su tu ginuli goneći bandu, doduše ne preko izvora ko Thompson, al definitivno su ga gonili. Ne znam je li u tom momentu Švaba bježao glavom bez obzira ili je tek odjezdio vozom u Alemanju. Ali ako je i tada prosječna brzina putničkog vlaka bila 47km/h, onda su mogli jebat ježa u leđa dok bi stigli u Švabiju. S druge pak strane, ako su se ukrcali na teretni, onda su jebali dva ježa. Ne zato što bi prošli ko Lee Marvin i Keith Carradine u "Emperor of the north", već zato što nam teretni idu prosječnom brzinom od ameizin 24km/h. No dobro, jebeš Švabe da izvineš! Švabija je samo pokrajina u Nemačkoj po kojoj smo ih prozvali sve skupa, kao što Turci nemaju veze sa osvajanjem ovih krajeva već Osmanlije. A već i Mamići na grani znaju da Turci nisu zakonski sljednici Osmanlija, kao što to nije ni Dinamo za nekadašnju Croatiju čije trofeje prizna kao svoje a odbija bivšim igračima platiti dugove Croatie. A mi? Pa i mi smo za neke i dalje Jugošvabe. Zanimljivi smo mi Jugošvabci. Tamo su naši radnici bili vrijedni i zato cijenjeni, a ovdje smo ljenčine. Da nije zbog plaće?
Idem dalje prema gradu. Ulazim u ulicu Kralja Tomislava o kojem osim legendi, vjerodostnojnih podataka ima koliko i o poštenju Zdravka Mamića. Sve što znamo o Kralju Tomislavu je da je bio faca, jer bi mi htjeli da je bio faca. Hm... Na pola ulice tog našeg kneza, kralja što li je, stoji traktor zarobljen u vremenu i prostoru. Mislim da je Zetor. Stoji do gliba u lišću!
ispred mondenog zdanja
Stoji ispred novosagrađene i nedovršene katnice iz koje zjape nedovršeni stanovi. Stanovi koji čekaju da se nađe neka budala koja će dići kredit za stan koji će otplaćivati njegovi unuci. Asocijacije koje mi padaju na pamet su recimo prvo onaj plug koji ljudi stavljaju u dvorište, koji bi trebao kao nešto ukrasiti a ujedno i simbolizirati. Šta? Nemam pojma?!? Da ti ljudi imaju smisla za umjetnost? Da vrednuju tradiciju i običaje našeg kraja? Hm... Da su ljudi koji žive u toj kući Šokci koji su nekoć u krvi i znoju tako obrađivali svoju zemlju? Da su to ljudi koji jednostavno nisu znali šta će s tim plugom pa su ga stavili pred kuću u travnjak da zauvijek ore bez dida koji sad negdje gore nebeske njive ore? Ili su ga iznijeli van, pa kad naiđu skupljači željeza, pribavit će si koju kunu da napokon mogu platitit ratu za ajfon koji su kupili malcu za rođendan, jer je enfant terrible nakon sto sati instrukcija ispravio jedinicu iz matematike na dvojku, a dijete se treba nagraditi za dobro učenje. Ostat će doduše neplaćeno još SAMO 226 rata al' telefon je jebeno cool!
Taj traktor me zapravo može asocirati i na đakovačke inspektore. One inspektore koji su zaduženi za lijep izgled našeg grada kojim se tako ponosimo ili smo... nekad... svojedobno bili ponosni. Na one iste inspektore ili njihovu djecu (jer se takvi poslovi u Rvackoj prenose sa koljena na koljeno) koji su ti nekad znali doći naplatiti kaznu, jer su ti drva za ogrijev stajala dva dana pred kućom, a živiš u ulici poput moje,(Azurna obala u monopolu) u koju btw, ne uđe ralica jer je ulica preuska da bi se Mili koji vozi traktorče dalo okretati istom. Ali ta ista činjenica nije spriječavala komunalno da ti uredno zaračuna čišćenje i od snijega u komunalnu naknadu. Tada bi ti lipo došao inspektor Draguljče i rekao ti: "Jebi ga pajdo,ma ne bi ti ja naplatio al' komšija te prijavio". Jako je tada bila bitna moja ulica za izgled grada. Toliko bitna da smo rasvjetu dobili tek prije nekih desetak godina što ne znači da smo od tad prosvjetljeni, i dalje smo ovce. Toliko je to bila bitna ulica jer vodi gdje? Ne u Vrpolje ili Široko polje, to su sporedno prometnice, već u jebeno i blatno polje Čovječe! Ne ljuti se ako se možeš ne ljutiti.
Ali vratimo se mi na taj traktor. Traktor koji stoji već nekih godinu ili ko zna koliko dugo nekih 600m od naše dične katedrale. Taj traktor nikome ne bode oči. Kao da ga nema. Kao da se to događa nekome drugome.Taj traktor me ne asocira na ratne profitere koji kupe poticaje za stotine hektara zemlje koju i ne obrađuju. Taj traktor me podsjeća na Hrvatsku. Na našu poloprivredu i gospodarstvo. Na sve one pokradene, i posrnule đakovačke tvrtke, firme ili kombinate ju nejmit. Na seljake, koji su nekoć živjeli od nekoliko jutara zemlje i nešto stoke. Dođe mi da na njemu nacrtam svastiku samo da vidim što bi se desilo.
Taj traktor je zapravo slika Đakova. Ne morate ići do onih prekokrasnih vodoskoka unutar naših kružnih tokova i prelijepo uređenog korza, na kojem doduše ljudi više namaju za kavu. Ne morate ići u muzej. Dođite do ovog traktora. To je instalacija.To je umjetnost. Surova, ali prava realnost našeg grada.
Ma nek ostane tu. Taj traktor, to smo mi. To smo mi koji hrlimo u novu uniju u kojoj će nam tako mi historieestmagistrevitae, bit ludara. Brat' ćemo pare sa drveća, kao što su nekad moje komšije mislili da ih moj ćaća brao po Njemačkoj.
Sjedimo na BAŠ taj traktor i odvezimo se u EU!
vreća je već spakirana, doduše vreća sa smećem. al' našim, 'rvackim smećem. pih!
p.s. ispod nekih asocijacija su linkovi na youtube koje nije zgoreg pogledati
Božica!